Antonio Velan pripadnik je talijanske manjine iz Rovinja koji je svoj dom pronašao u Zagrebu. Bavi se umjetnošću, noseći u svom radu bogato nasljeđe istarskog podneblja i mediteranskog duha.

Vjeran Simeoni Fidel ulični je svirač s bogatim životnim iskustvom koji već godinama uljepšava svakodnevicu Zagrepčana svirajući na gradskim ulicama. Uvjeren je da Zagreb ima dugu i plemenitu tradiciju uličnih svirača te da s građanima i policijom nema nikakvih problema, jedina prepreka ostaje administracija koja uličnim umjetnicima kompllicira djelovanje.

Koliko su marginalizirane skupine doista uključene?

Na razini ugovora, EU vrlo jasno definira svoje temeljne vrijednosti: demokraciju, jednakost, vladavinu prava i poštovanje ljudskih prava, uključujući prava osoba koje pripadaju manjinama. No istraživanja pokazuju da institucionalni dizajn i društvene strukture često proizvode suprotan učinak.

Za europske demokracije ključno je pitanje: koliko su njihove institucije, politike i javne rasprave stvarno otvorene onima koji su najčešće previđeni? Ako marginalizirani ostanu izvan političkih procesa, odluke će i dalje odražavati interese privilegiranih, produbljujući jaz između službeno proglašenih europskih vrijednosti i stvarnog života onih na društvenom dnu.

Siromaštvo, izborna participacija i vjera u sustav

Siromašni građani u pravilu rjeđe izlaze na izbore i općenito manje sudjeluju u politici od bogatijih, što potvrđuju brojna istraživanja u Europi i šire. Pritom je ključno pitanje ne samo materijalnih resursa, nego i motivacije i povjerenja u politički sustav.

Istraživanja dosljedno ukazuju na to da je kod osoba s nižim prihodima i obrazovanjem izlaznost na izbore niža nego kod boljestojećih građana, i u Europi i u drugim demokracijama. To dovodi do participacijske nejednakosti. Drugi riječima, političke odluke češće odražavaju preferencije srednje i više klase nego potreba siromašnih.

Psihološki mehanizmi: deprivacija, nepovjerenje u promjenu i politička efikasnost

Uz same resurse važni su i psihološki mehanizmi poput osjećaja deprivacije i političke efikasnosti (npr. vjerovanja da vaš glas ima smisla). Istraživanje u Austriji pokazuje da se oni koji se osjećaju osobno depriviranima, ali svoju situaciju ne povezuju sa širom društvenom nejednakošću, češće povlače iz politike i apstiniraju.

Suprotno tome,siromašniji koji svoje teškoće vide kao dio šire nepravde i vjeruju da se to može mijenjati političkim putem, izlaze na izbore gotovo jednako često kao i imućniji. Studije na podacima Europskog socijalnog istraživanja upućuju na zanimljiv podatak da rastuća dohodovna nejednakost snižava političko povjerenje i osjećaj vanjske efikasnosti. (građani smatraju da vlade ne slušaju obične ljude), a upravo je ta efikasnost snažno povezana s povjerenjem u institucije.

Vjeruju li siromašni da država pomaže običnom čovjeku, presudno ovisi o političkom i društvenom povjerenju. U kontekstima gdje su korupcija, klijentelizam i osjećaj nepravde izraženi, siromašni češće ostaju kod kuće.

Socijalna država kao izvor motivacije?

U europskom kontekstu, komparativna istraživanja nalaze da su razlike u izlaznosti između bogatih i siromašnih manje u državama s razvijenijom i inkluzivnom socijalnom državom. Kada sustav socijalne zaštite doživljavaju kao stabilan i predvidljiv, siromašni imaju više razloga vjerovati da politika može donijeti opipljive promjene.

Ipak, sama činjenica da država pruža pomoć ne jamči veću izlaznost. Istraživanja o političkom povjerenju pokazuju nam da visoka dohodovna nejednakost i percipirana nepravednost politike mogu smanjiti i povjerenje i osjećaj političke efikasnosti, čak i ondje gdje formalni programi pomoći postoje. Ako se socijalni programi percipiraju kao klijentelistički, korumpirani ili uvjetovani političkom poslušnošću, oni mogu dovesti do cinizma i povlačenja građana iz sudjelovanja u izborima. Svi znamo barem jednu osobu koja je stava da nikad ne glasa jer je to igra za političare koji su svi isti te da to ionako nema učinka

Nadalje, ekstremna materijalna deprivacija, tj. situacije kada prihod ne pokriva ni osnovne potrebe, kratkoročno smanjuje političko sudjelovanje jer preživljavanje gura politiku u drugi plan. U takvim uvjetima, čak i postojanje socijalnih programa ne znači nužno da siromašni imaju kapacitet ili motivaciju za izlazak na izbore.

Implikacije za europske demokracije

Za europske demokracije ključna je dvostruka poruka. Prvo, bez smanjenja ekonomskih nejednakosti i jačanja univerzalne socijalne države teško je očekivati stabilno povećanje izborne participacije siromašnih. Drugo, jednako je važno graditi političko povjerenje i osjećaj da se glas siromašnih, ali i svih drugih marginaliziranih skupina, doista čuje te da politike odgovaraju na njihove potrebe.

Što je institucionalno nasilje? Oblik nasilja koji se ne provodi izravnim napadom, već kroz zakone, politike i birokratske procedure koje sustavno nanose štetu marginaliziranim skupinama. Ono se očituje kroz uskraćivanje prava, dugotrajne administrativne postupke, nejednak pristup zdravstvu, stanovanju ili socijalnoj zaštiti te kroz prakse koje se predstavljaju kao neutralne, iako proizvode ozbiljne posljedice po živote ljudi.

Kada govorimo o nasilju, najčešće mislimo na fizičke ili verbalne napade, na događaje koji su vidljivi, konkretni i lako prepoznatljivi. No velik dio nasilja u suvremenim društvima ne događa se u obliku jednog čina ili jednog počinitelja. Institucionalno nasilje proizlazi iz neravnoteže moći ugrađene u birokratske, pravne i društvene sustave. Za razliku od međuljudskog nasilja, ovdje se šteta ne nanosi izravno rukom pojedinca, već kroz odluke koje se predstavljaju kao neutralne, tehničke ili takva su pravila.

Marginalizirane skupine: migranti, izbjeglice, osobe u siromaštvu, pripadnici manjina, osobe s invaliditetom, LGBTQ+ osobe i dr. često nemaju stvarnu mogućnost utjecaja na te odluke. One ih ne donose, ne pišu pravila i rijetko imaju pristup mehanizmima žalbe. Istovremeno, institucionalni akteri djeluju iza slojeva procedure i odgovornosti, što stvara ono što je nasilje za koje se nitko ne osjeća odgovornim.

Kako institucionalno nasilje djeluje u praksi

Istraživanja pokazuju da se institucionalno nasilje ne pojavljuje u jednom obliku, već kao kontinuum međusobno povezanih mehanizama:

• Jezik i narativi koji opravdavaju isključenje
• Pravila i politike koje proizvode štetu
• Svakodnevna provedba i simbolička šteta

U europskom i hrvatskom kontekstu, institucionalno nasilje često se očituje kroz: dugotrajne i neizvjesne postupke odobravanja azila, administrativne prepreke oko pristupa zdravstvenoj skrbi, dugotrajne i administrativno komplicirane procedure oko ostvarivanja socijalnih prava, dugotrajne sudske postupke i sl.

Institucionalno nasilje pokazuje svoje lice u svakodnevnim interakcijama, što može biti otvorena grubost, ali i suptilni oblici poput ignoriranja, odugovlačenja, nejasne komunikacije, dokumenata na jeziku koji osoba ne razumije i dr., a teret snalaženja među svim tim preprekama uvijek snose oni koji imaju najmanje resursa. Ta neravnoteža sama po sebi nanosi. štetu i poniženje.

Zašto je važno institucionalno nasilje prepoznati kao nasilje

Ovaj oblik nasilja održava se kroz zatvorene krugove,  diskurs opravdava politiku, politika proizvodi štetu, a šteta se zatim koristi kao dokaz da su restriktivne mjere bile nužne. Osim toga, institucije često istovremeno nanose tu štetu i predstavljaju jedini izvor pomoći. Ljudi su prisiljeni ostati u sustavima koji ih obezvređuju jer nemaju alternativu. To ograničava mogućnost otpora i promjene.

Za organizacije koje se bave ljudskim pravima, poput Hrvatskog helsinškog odbora, razumijevanje institucionalnog nasilja ključno je za učinkovitu zaštitu prava jer bez imenovanja problema, nema ni njegove promjene.

Autorica: Daša Banjac

Cerebralna paraliza nije samo medicinska dijagnoza. To je istovremeno i životni put koji traži ranu, sustavnu podršku i istinsku inkluziju, od obitelji i sustava do vrtića, fakulteta i svijeta rada. Pozitivna iskustva pokazuju koliko je važno da društvo u osobi s invaliditetom vidi cjelovitu osobu, potencijal i profesiju, a ne samo dijagnozu.

Cerebralna paraliza (CP) je skupina neurorazvojnih poremećaja pokreta i položaja uzrokovanih oštećenjem nezrelog mozga. Iako je stanje trajno, ono nije nepromjenjivo. Uz motoričke teškoće često se javljaju i pridruženi neurološki deficiti, uključujući kognitivne poteškoće, poteškoće u učenju i govoru, koji dodatno oblikuju svakodnevni život osobe.

Rana intervencija i neuroplastičnost

U neurorazvojnom poremećaju CP postoje rizični čimbenici trajnog invaliditeta koje prate razni neurološki deficiti. Rana intervencija nužna je zato što je neuroplastičnost mozga u dječjoj dobi znatno izraženija. Pravovremena fizikalna, radna, logopedska i psihološka terapija može spriječiti ili ublažiti dugotrajni stupanj invaliditeta.

Upoznavanjem roditelja s mogućim posljedicama te pružanjem adekvatne pomoći u svrhu osnaživanja roditelja može se ojačati psihološke i socijalne resurse roditelja i svih članova obitelji, čime se može utjecati na ishode invaliditeta ili barem na njegov stupanj.

Što se ranije oblikuje individualizirani rehabilitacijski plan, veća je vjerojatnost da će dijete s CP-om razviti određeni stupanj samostalnosti i funkcionalne neovisnosti u svakodnevnim aktivnostima.

Dugotrajna rehabilitacija i posljedice oštećenja mozga

Član obitelji često je primoran preokrenuti prioritete vlastitog života u svrhu dobrobiti oboljelog člana. Dugotrajne rehabilitacije daju učinak sukladno oštećenju i pošteđenosti dijela mozga.

Ako se radi o oštećenju bazalnih ganglija, ono uzrokuje motorički deficit u manjoj ili većoj mjeri, a ovisno o opsegu može obuhvatiti i kogniciju. Posljedice po kognitivno funkcioniranje mogu biti blage, umjerene ili teške, uključujući mentalnu retardaciju, akalkuliju, diskalkuliju, agrafiju i afleksiju. Sve to može spadati u deficite koji otežavaju svakodnevni život osobe s cerebralnom paralizom.

Što je rana intervencija učinkovitija, veća je vjerojatnost da osoba stekne određeni stupanj samostalnosti i time postane neovisnija o drugoj osobi koja joj olakšava život.

Integracija kroz cijeli životni put

Ono što je nužno jest integracija u svim sferama normalnog života osoba s CP-om, od vrtića do visokog obrazovanja, kao i lakša zapošljivost.

Imam dijagnozu cerebralne paralize i s tom bolešću živim i borim se već dobrih 37 godina. Znam kako je to kada ne možeš uhvatiti šalicu, znam kako je kada moraš čekati na nešto što znaš da ti već odavno pripada, ali si u sustavu koji te ne prepoznaje.

Znam kako je biti psihoterapeut volonterski, bez diplome u očima sustava. Znam kako je boriti se s predrasudom pri ulasku kroz vrata željenog fakulteta, jer je netko moćniji već odredio što neću moći, umjesto da vidi što mogu. Žele mi pripisati gluhonijemost s naznakom afazije i disfazije - jer previše govorim o inkluziji, o postojanosti, o razbijanju barijera, o sebi i svojoj spastičnoj tetraparezi.

Visoko obrazovanje i senzibilizacija sustava

Ako osoba s cerebralnom paralizom uspije upisati željeni studij, nužno je upoznati instituciju sa svim teškoćama koje proizlaze iz dijagnoze, kako ne bi došlo do neželjenih komplikacija, kako za sustav tako i za samu osobu.

Potrebna je senzibilizacija u visokom obrazovanju. Stručnjaci koji pružaju obrazovanje osobi s invaliditetom trebaju je vidjeti kao budućeg ravnopravnog suradnika i profesionalca, koji će davati značaj profesiji koja ga podržava, a ne odbacuje.

Visoko obrazovanje važno je za sve, a posebno za osobe s invaliditetom, jer se ondje gradi osobnost, svijest o sebi i vlastitim mogućnostima. Kako bi sebe vidjeli kao cjelovite, ispunjene osobe, umjesto kao društvenu smetnju zato što su drugačiji.

Andrej Macko umjetnik je iz Slavonskog Broda koji stvara funkcionalne umjetničke predmete od drva, spajajući zanatsku vještinu s kreativnim izrazom. Paralelno se bavi poljoprivredom te živi nekonvencionalno i skladno, prešao je na koncept sirove hrane i posvetio se zdravom životu u punom smislu te riječi.

Donosimo potresnu priču jednog oca koji je želio ostati koji je nakon razvoda ostao odsječen od svoje djece. Tvrdi da mu bivša supruga, uz potporu centra za socijalnu skrb i pravosudnog sustava, onemogućuje svaki kontakt s njima, a njegovi roditelji svoje unuke nisu vidjeli čak šest godina. On sam svoju djecu nije čuo ni vidio već tri godine. Uvjeren da je sustav koji je trebao zaštititi dobrobit djece korumpiran, dijeli svoju priču u nadi da nije jedini i da se stvari mogu promijeniti.

Zvonimir Kolar, medicinski tehničar po zanimanju, suočio se s teškim neurološkim zdravstvenim problemima koji su ga u jednom trenutku potpuno onesposobili za svakodnevni život. Posljednjih nekoliko godina posvetio se oporavku te korak po korak vraća kvalitetu života. Njegova priča svjedočanstvo je iznimne volje i ustrajnosti.

Petra Čičak majka je koja se već gotovo deset godina hrabro nosi s jednim od najtežih roditeljskih iskustava, ato je poremećaj hranjenja svoje kćeri. U svojoj dirljivoj priči progovara o svim izazovima i poteškoćama s kojima se svakodnevno suočavaju roditelji oboljele djece te nam na iskren i human način približava stvarnost koja je često skrivena od očiju javnosti.

Duje Odžak čovjek je koji je svjesno odabrao život suprotan normama kapitalističkog društva. Prema vlastitim riječima, živi u prirodi i u skladu s njom, daleko od potrošačkog načina života, blizu onoga što smatra istinski važnim.