U Europskoj uniji, koja se temelji na vrijednostima ljudskih prava, jednakosti i ljudskog dostojanstva, često govorimo o tome kako nitko ne smije biti isključen iz javnog života. Ipak, u praksi postoji veliki paradoks jer mnogi ostaju izvan našeg kolektivnog vidokruga. Njihove priče rijetko dopiru do javnosti, a njihovi problemi gotovo nikada ne postaju politički prioritet.
Ova nevidljivost nije slučajna. Ona je rezultat isprepletenosti strukturalnih, medijskih i psiholoških mehanizama koji zajedno stvaraju arhitekturu tišine, temu kojom se bavi i projekt Tribun - Glasovi različitosti koji provodi Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO).
Kompleksna arhitektura nevidljivosti priča marginaliziranih grupa u gradovima i ponajviše ruralnim područjima Europske unije proizlazi iz sinergijskog djelovanja više međusobno povezanih strukturalnih, medijskih, ekonomskih i psiholoških čimbenika koji se zajedno reproduciraju kroz društvene sustave. Razmatranje ove nevidljivosti zahtijeva sagledavanje kako makro-institucionalne strukture, tako i mikro-psiholoških mehanizama koje pojedinci koriste da se zaštite od emocionalne nelagode koja često prati iskreno suočavanje s patnjom drugih ljudi.
Strukturalni i institucionalni korijeni nevidljivosti
Ruralna područja u Hrvatskoj godinama se suočavaj s depopulacijom, smanjenjem dostupnih javnih usluga i ograničenim gospodarskim prilikama. Proces deruralizacije stvara duboku pukotinu između urbanih i ruralnih zajednica, pri čemu se ruralni problemi polako pretvaraju u nečiji tuđi problem.
Uz to, mnoge javne politike ne prepoznaju specifične potrebe marginaliziranih skupina u ruralnim sredinama, iako je narativ sasvim suprotan, što se posebno odnosi na žene. Unatoč preporukama o pravima žena u ruralnim područjima, provedba politika i dalje je fragmentirana i nedostatna. Nevidljivi rad žena i rodna neravnopravnost u ruralnim područjima jedan je od najupečatljivijih primjera. Njihov doprinos kućanstvu i lokalnoj ekonomiji gotovo je u potpunosti neplaćen, neformalan i statistički nevidljiv. Prosječno provode dvadesetak sati tjedno u neplaćenom radu žena, što izravno ograničava njihova profesionalna i obrazovna prava. Iako čine gotovo polovicu poljoprivredne radne snage na globalnoj razini, njihove priče i dalje ostaju nevidljive u medijima i u državnim statistikama.
Osobe s izraženim tjelesnim invaliditetom često ostaju nevidljive u obrazovnom sustavu , bez obzira na svoj potencijal, sustav jednostavno nije za njih oblikovan. Nevidljivost počinje onog trenutka kada se o njihovim potrebama ne govori, kada se prepreke u školama smatraju logičnima, a pristupačnost luksuzom.
Ovakav institucionalni deficit stvara prvu razinu nevidljivosti, nema sustavnog prikupljanja informacija, kao ni diseminacije informacija životima marginaliziranih skupina, potrebama i iskustvima. Kao rezultat, te grupe ostaju statistički neprepoznate, njihov rad ostaje nepriznat, a njihove potrebe nevidljive kao javne brige. Nevidljivi. Njihove potrebe ne ulaze u javni diskurs pa tako ni u politike jednakosti i društvene pravde. Društveni problemi marginaliziranih grupa jednostavno nisu predmet nacionalne ili europske politike.
Medijska nevidljivost i izostanak ruralnih priča u javnom prostoru
Medijska nevidljivost jedan je od ključnih razloga cikličkog isključivanja ruralnih zajednica i marginaliziranih skupina. Mediji imaju važnu ulogu u kreiranju onoga što društvo smatra relevantnim. No u europskom medijskom prostoru ruralne teme rijetko pronalaze put do naslovnica, a stvarne priče marginaliziranih skupina pažnju zaokupljaju mahom senzacionalistički i kratkotrajno.
Razlozi su kompleksni i duboko strukturalni: koncentracija medijskog vlasništva, komercijalna logika, politički pritisci i nedostatno financiranje lokalnih redakcija.
Posljedica je jednostavna, ako priča ne završi u medijima, na portalima i društveni mrežama, za većinu društva ta priča ne postoji. Ovo posebno pogađa osobe s invaliditetom, stranu nekvalificiranu radnu snagu te druge skupine čija se iskustva ne smatraju vijestima.
Psihološki mehanizmi izbjegavanja empatije i solidarnosti
Čak i kada informacije postanu dostupne, ljudima nije jednostavno emocionalno ih obraditi. Zbog toga aktiviraju niz psiholoških mehanizama kako bi se zaštitili od emocionalne nelagode koje neminovno proizlaze iz takvih informacija.
Jedan od centralnih mehanizama jest kognitivna pristranost koja pretpostavlja da ljudi dobivaju što zaslužuju. Poznatija kao just-world bias ona predstavlja uvjerenje da svatko dobiva ono što zaslužuje i nekima služi kao emocionalna obrana od nelagode. Lakše je vjerovati da je nečija patnja posljedica njihovih odluka nego priznati kako je riječ o strukturalnoj nepravdi.
Drugi psihološki mehanizam je emocijska regulacija kroz informacijsku distancu. Emocionalna distanca nastaje zbog preopterećenosti informacijama. Moderna digitalna okolina stvara stalnu izloženost krizama, tragedijama i negativnim vijestima pa je sasvim razumljivo da se ljudi povlače u emocionalnu samozaštitu.
Identity-threat reduction treći je mehanizam koji koristimo i pojavljuje se kad suočavanje sa strukturnom nejednakošću ugrozi naš osjećaj moralnog identiteta. Tada se problem minimizira ili racionalizira. Jer svi mi volimo misliti da se vodimo moralnim načelima, a kada je neko naše ponašanje, čak i izbjegavanje suočavanja, u suprotnosti s općenitim moralnim maksimama, skloni smo problem racionalizirati, umanjiti njegovu težinu ili ga, jednostavno, redikulizirati.
Nažalost, ovi mehanizmi produžuju društvenu nejednakost i stvaraju dodatnu socijalnu isključenost.
Posljedice nevidljivosti na ljudska prava i ljudsko dostojanstvo
Posljedice te nevidljivosti su duboke. Socijalna isključenost, kao rezultat nevidljivosti, vodi do povećanog siromaštva, zdravstvenih teškoća, psihološke nestabilnosti i općenito niže kvalitete života. U nekim slučajevima ekstremna socijalna isključenost može dovesti do suicida ili samoozljeđivanja. Čak i u slučajevima sretnijeg rješenja koje ne uključuje ekstremne odluke, kontinuirano prikrivanje vlastitog iskustva kao nevažnog ili neprepoznatog u javnom prostoru, jest samo po sebi oblik nasilja.
Ljudsko dostojanstvo, kao temeljna vrijednost Europske unije, osim što je pravna konstrukcija, ono je iskustvo društvenog priznanja. Biti viđena. Biti saslušan. Biti smatran vrijednim. Kada se priče marginaliziranih skupina izostave iz javnog prostora, one gube mogućnost priznavanja. Time se narušava njihovo dostojanstvo i otežava ostvarivanje osnovnih ljudskih prava. Posljedice su ozbiljne i mjerljive: veći rizik od siromaštva, lošiji pristup zdravstvenoj skrbi, pogoršanje mentalnog zdravlja i ograničena politička participacija.
Kako se ciklus nevidljivosti reproducira?
Nevidljivost proizvodi nevidljivost. Ako mediji ne pokrivaju određene teme, javnost ih ne vidi. Ako ih javnost ne vidi, politike EU i nacionalne politike ne reagiraju. Ako nema reakcije, marginalizacija postaje trajna.
Društvo tako nesvjesno normalizira nejednakost.
A vidljivost je temeljna za ljudska prava i europske vrijednosti. Ruralne marginalizirane skupine nisu nevidljive zato što su njihovi životi manje važni, naravno da nitko to ne misli, nego zato što se naš sustav oblikovao tako da ih ne vidi. Ako želimo autentičnu Europu koja počiva na solidarnosti, empatiji, ljudskim pravima i ljudskom dostojanstvu, prvi korak je jednostavan: vidjeti, čuti i priznati.
To je temelj transformacije koju zagovara Tribun - Glasovi različitosti, inicijativa Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava.