Europske vrijednosti jednakosti, slobode i dostojanstva čine se čvrste na papiru, ali kriza troškova života pokazuje da ih mnogi građani mogu ostvariti samo djelomično ili nikako.
Kriza troškova života tiho potkopava temeljna prava u Hrvatskoj i Europskoj uniji.
Paradoks europskih vrijednosti
Dokumenti Europske unije jamče temeljna prava svima građankama i građanima i njihova primjena naizgled je univerzalna: svi imaju pravo na dostojanstven život, pristup zdravstvu, obrazovanju, adekvatnom stanovanju i zaštiti od siromaštva. Međutim, izvještaji Agencije EU za temeljna prava pokazuju da rastući troškovi života i energije guraju sve veći broj ljudi u siromaštvo, osobito djecu, samohrane roditelje, Rome i migrante. Time se produbljuje jaz između deklariranih vrijednosti i realnosti svakodnevnog života.
U Hrvatskoj je rizik od siromaštva ili socijalne isključenosti iznad prosjeka EU‑a, a posebno pogađa ruralna područja gdje četvrtina stanovništva živi na rubu siromaštva. Istodobno, sustav socijalne pomoći i dalje ima stroge uvjete i administrativne prepreke, pa dio najugroženijih uopće ne dolazi do prava koja im formalno pripadaju.
Pravo na stanovanje, pravo na zdravlje
Pravo na adekvatan dom preduvjet je dostojanstva i sudjelovanja u društvu, no za mnoge je to pravo svedeno na preživljavanje u prenapučenim, loše izoliranim ili nesigurnim prostorima. U Hrvatskoj se taj jaz jasno vidi u romskim naseljima i siromašnim ruralnim sredinama, gdje dio kućanstava i dalje živi bez odgovarajuće infrastrukture, stabilnog priključka na struju ili vodu. Iako postoje nacionalne strategije uključivanja Roma i ulaganja u komunalnu infrastrukturu, istraživanja pokazuju da je segregacija i dalje česta, a stanovanje često nesigurno i daleko od standarda dostojanstvenog života.
Gledajući pravo na zdravlje, što podrazumijeva jednaku i pravovremenu dostupnost zdravstvene skrbi, ono je u praksi ozbiljno ugroženo ako znamo da se na liječničke termine često čeka mjesecima, a udaljenost od liječnika i neformalni troškovi (participacije, putovanja, lijekovi) dodatno kompliciraju brigu o vlastitom zdravlju. Rast troškova života i javnoga prijevoza dodatno otežava pristup zdravstvu za siromašne, starije, osobe s invaliditetom i manjine, kao i za osobe koje živ u ruralnim sredinama.
Studije o uključivanju Roma pokazuju da dio romskih obitelji zbog siromaštva, diskriminacije i slabe informiranosti rjeđe koristi preventivne preglede i kasnije ulazi u sustav liječenja, što izravno ugrožava njihovo pravo na zdravlje.
Skrivena nejednakost i administrativna nevidljivost
U Hrvatskoj je opći stupanj teške materijalne i socijalne deprivacije među najnižima u EU-u, ali to skriva duboke unutarnje nejednakosti i rodni jaz. Analize pokazuju da su žene, osobito starije žene i samohrane majke, nerazmjerno izložene energetskom siromaštvu i ekonomskoj nesigurnosti, što im ograničava mogućnost da ostvare druga prava, od sudjelovanja u društvenom i političkom životu do pristupa obrazovanju i zapošljavanju. U Hrvatskoj je opći indeks rodne ravnopravnosti i dalje ispod prosjeka EU-a, a žene i dalje češće žive u riziku od siromaštva, uz veću izloženost prekarnom i neplaćenom radu.
Temeljna prava vrijede samo ako su dostupna u praksi, a u Hrvatskoj se upravo tu otvara veliki problem realnosti dostojanstvenog života ugroženih skupina: komplicirani i nedosljedni obrasci, strogi uvjeti i spora administracija pretvaraju prava u privilegiju za one koji imaju znanje, vrijeme i resurse da ih ostvare. A to tako ne bi trebalo biti, zar ne?! U izvješćima pučke pravobraniteljice i drugim javno dostupnim analizama navodi se da se osnovica za minimalne socijalne naknade nije ažurirala u skladu s rastom troškova života, a broj korisnika se smanjuje unatoč rastu rizika od siromaštva, što sugerira da sustav odbacuje one kojima je najpotrebniji te ih u biti čini nevidljivima.
Primjeri iz prakse uključuju osobe u ruralnim područjima koje moraju više puta putovati do gradskog centra kako bi prikupile dokumentaciju, starije osobe koje ne koriste digitalne usluge i radnike migrante koji se susreću s jezičnim barijerama i nedostatkom informacija. Eurostat i međunarodna istraživanja pokazuju da je rizik od siromaštva u tim kućanstvima višestruko veći od prosjeka, što znači da svaki dodatni birokratski korak može biti životno pitanje za te osobe. Još jednom, nevidljivi su.
Ekonomska nejednakost kao ograničenje prava
EU se ponosi time da je zajednica prava, a ne samo tržišta, no iskustvo ljudi koji žive u siromaštvu, energetskoj nesigurnosti ili na periferiji sustava pokazuje da se prava često doživljavaju kao privilegija onih koji ih već uživaju.
Europski ciljevi do 2030. predviđaju značajno smanjenje broja osoba u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, no aktualni podaci pokazuju da su kriza troškova života i rast nejednakosti taj cilj doveli u pitanje ili ga, barem, učinili teže ostvarivim. Porast siromaštva i rasizma, kao i posredni pritisak na civilno društvo, izravno ugrožava ostvarivanje niza prava, od prava na dostojanstven standard života do jednakog pristupa pravosuđu.
Nameće se pitanje koliko uopće vrijede europske vrijednosti ako ih realno mogu koristiti uglavnom oni koji već imaju siguran posao, stabilno stanovanje i dovoljno administrativnog kapitala da se snađu u sustavu. Sve dok temeljna prava ovise o statusu, mjestu stanovanja ili financijskoj pokrivenosti, jednaki ćemo ostati na papiru, a nejednaki u stvarnosti.